Obrubilo me more
gluh sam od jutra
moja zelena put
zrije koracima bure
rasula se kiša
sad čempresi zbore
o sjeti oblaka
koje topi Sunce
toliko tišine
u šaci otoka
toliko mira u
disanju čovjeka
odavno nisu loze
tako krvarile listovima
čekam, čekam pjesmu
djevojke u bijelom
čija duša titra na
glasnicama
uz nju mogu
šarati nebo stihovima
i vjerovati u snagu
ljudske dobrote...
Rab, 7.6.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar