Je l' me trebaš,
onako, dok te maze
pramenovi jutra
a dan miriše na
cimet i svježe
mljevenu kavu,
bicikl prislonjen
na ogradu prošlosti
pločnik gori od
ljeta, a dijete
sa sladoledom u
ruci, trčkara
pod kapima fontane.
Je l' me trebaš,
kad ptice pjevaju
o ljubavi i žeđaju
za hladom,
dok vrije koža
na limu prozora
s kojeg puca pogled
na rastopljeni Grad
je l' me trebaš,
kad sklupčan udišem
prah tvojih suza
i pokušavam sanjati
snove prepune
zahvalnosti,
znaš, još uvijek
poput djeteta
pun srama
otkrivam plamenike
a tako je jednostavno
biti opčinjen
sparnom izmaglicom
na horizontu mora,
je l' me trebaš
dok rapski zvonici
rastu među galebovima
a ja te ponavljam
na slanim usnama
dok si more
dok si jutro...
Rab, 19.6.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar