Moj pepeo na tvom slovu
razbacan bez vulkana
opraštaš noćima
bezidejnu melankoliju
čvor masline
zauzdava vrijeme
i priroda nosi
svoje kravate
častohlepni leptir
otuđuje sjene
ponavljam te u
mantri
znam, griješiti je
lako
dok se naprežu
vrištine
cvjetovi plaču
za pčelama
umorila ih je
glad
sad zajedno
sanjamo na
površini mora,
tako si divna
i kad nestaješ
među sklopljenim
rukama
plameni obzor
poklanja ti lice
najljepših zalazaka,
pčele na površini
mora
skuš ne liječi
zavedene
a tako je slatko
tažiti glad
snovima...
Rab, 12.6.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar