Paleta samoće

Sve sam već odavno bacio u vjetar,

pedalj moje duše za svaki centimetar,

rijedio sam boje, razrezao tišinu,

savršeno platno za suvislu daljinu.

Stihovima tražim izgubljenog poetu,

i kist na mome platnu ne vidi paletu,

zagledan u tebe, a tama mi se smije,

suvislom daljinom sve u meni vrije.

I kako da te stvorim, pokisao od riječi,

lakovjerno mislim da mogu s tobom teći,

platno nije slika, samo sazdana tišina,

puštam da me boji suvisla daljina.

Dopusti da te pjesmom još jednom poljubim,

stihom što već blijedi riječ po riječ izgubim,

krhka je samoća, poraz što ne prašta,

ja te ljubim kroz daljine, ispod svoga plašta…

Rab, 16.10.2011.