Držimo se za okrajke
rasturene konture pejzaža
usne ti modre poput borovnice
kud jedre tvoji prsti zrakom
nokti optočeni nestvarnim zalaskom
pritajena tuga u tvojim očima
blješti otetim morem na tvojim ramenima
gaziš pijesak prepun sitnih školjaka
nerazborito se uvlačim u sebe i blijedim
lakše mi je osjetiti hladan vapaj Velebita
nego toplinu tvoje nesputane razboritosti
u krugu dana vrpolje se križevi i mašne
na svaki dolazak neko oduzimanje
uskraćuje popodnevnu misu ptica
htio bih zasjeniti nečiju prošlost
a u podne sjećanja nestajemo bez traga
i koliko god da mnome bridi snenost
razbuđuje me ruka koja sahne dodirima
osamit ću nas ormarima praskozorja
dugim svitanjima zavučenim u poplune
na gruboj površini uspinjujućih stijena
suši se nagost izrečene naklonosti
ne grca ravnomjernost tvojih otpijanja
gutljaji razvučene jesenske idile
zlatom rastočena krošnja mogranja
kiseli koštice prešućenih spoznaja
volimo se kroz koprene jutarnje rose
zabavljeni vlastitim greškama
s vrhuncem propadanja u dan
iz kojeg nestaje noćni uzdah more
kako sam blijedio među uspomenama
kao mlijeko nad usnicama gladnih
razvučene žile zaraslih vinograda
skrivaju ratove kamenja i crvene zemlje
odvlačim se od kutka blagoslovljenih loza
u stijenu obraslu bršljanom
vječan hlad nedira
ako se zagubimo negdje do proljeća
vjerujem, nado, nadglasat će nas galebovi
a moje malo mjesto koje pazi na ljude
odvojit će me od vremena i ljepote
pjesmom sirena s nekih gradskih rtova…
Rab, 12.10.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar