U staniolu
zagrijavaš me u juhu
tvoje monumentalno srce
izbacuje pepeo po kosi
jesam li tvoj doručak
koji vrijeđa poroznu plombu
šuškaš mojim rukama
i igraš se šibicom
mogao bih bezglavo
stenjati naboranom kožom
pripremaš me za čišćenje
propuštaš kroz filter za kavu
uz dozu šećera idem sasvim solidno
ne primjećuje se slanost mojih pokušaja
dok biraš igle za mučenje
ja natapam keks sobom
možda me progutaš neopazice
kako se budiš smirena
i ne razvlačiš živce poput rastopljena sira
objesio bih ti se za ušnu resicu
ne znam zašto, to je moj cilj
valjda dok se češkaš svojim kirurškim noktima
poput oseke povlače se u bolno meso
dok se sunce obrušava na automobile
svjetiljke puštaju sjene u šetnju
tvoj dlan je paraglajder
grizeš me sjekutićima
i topiš vrškom jezika
keks i ja sjedinjeni s tobom
u ogledalu je napuštena mačka
razbijaš me na atome slatkog i slanog
ne žuriš s probavom
a ja bih htio što prije postati dio tebe
mala masna naslaga oko pupka
nešto što neće riješiti boćica vode i steper
postajem okidač za ugodu
staniol šuška neuporabljiv
trajem do prvog gutljaja
ako se uhvatim na pravom mjestu
možda me tvoja sistematičnost
ne izbaci kao slijepog putnika
previše osjetljivog
na tvoj izniman ukus
za romantikom…
Zagreb, 6.3.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar