Dok se upijaš u trešnjino drvo
pozornica ostaje naga
s odjekom monologa
i rasparanom zavjesom
gitara škripuće žicama
sve ukočenije se doživljavam
s par nadjenutih imena
prepoznaje nas prazno gledalište
ovo je koncert s posljednjim zviždukom
prepuštam te zamamnim oblinama
koje drhte rezonancom romantizma
na Trgu upaljenih svijeća
ulični svirači razodijevaju zabundana srca
i pločnici su nježne orhideje
nedostaje plahi režiser
seliš nas u ulične vjetrove
igraju zastave pod prozorom
zidovi prepuni masnica
i dalje podnose nečiju kreativnost
dok te upija trešnjino drvo
naše trnje krvari rukom sudbine
svedeni na svjetlost što se gasi
skrivamo se u uličnoj svjetiljci
namećem ti dragost kao neodoljiv kolač
podmuklo stapam razdaljine u sekundu
svijet je ostvarivo podnošljiv
kao zagoren ručak izgladnjelom
na čvoru rascvale krošnje
kućica za ptice
u njoj izgubljeni planeti
čekaju nova krila
ti se upijaš u trešnjino drvo
u štap kojim hoda vrijeme
dio nas je raštimana gitara
u središtu pozornice
dopire šapat šaptačice
opusti nabrekle obraze
pokreti u didaskalijama
i spontani zagrljaj
dok sijeku trešnju
natopljenu tobom…
Zagreb, 13.3.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar