Pojest ću te
onako strasnu i moju
s nabubrenim oblacima
s tišinom u očima
pojest ću te
bez riječi, svakidašnje
u čokoladnom odsjaju
rastopljene stvarnosti
o da, zasitit će me
kolodvori neistraženih
kolosijeka i voćna aroma
pri otvorenim vratima
samo da prodišem i
pojest ću te onako
rahlu i snenu od
dodira, dok večer
grabi spontanost i
diktira plesne korake
pojest ću te u
zvucima tanga što
isprepliće okuse i
miješa moju stvarnost
s dogorjelim mirišljivim
štapićima u svilenim njedrima
noći, o tako je lijepo pojesti te
i pojest ću te dok nepažljivo
nestaješ sa stola radoznalosti
u kaplji vina, u nabubrenom
oblaku
u meni...
Zagreb, 8.2.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar