Ti, moj pas i ja

Pustio sam da se razbijaš o mene

u mraku nedostaju ruke

umoran putnik traži svjetionik

je li pogrešno hodati morem

gaziti travu što talasa

i biti izložen sudu zapletenih gnjuraca

ovdašnja djeca sišu sol s materinjih grudi

a moja večera pluta zapadnom stranom

volio bih da slobodno dišeš

u krajičku moga oka, onako sklupčana

krijesnice se hrane tamom

izbacuju noć na svom zelenom zatku

kraj bezbojnog zida umire skakavac

pas i ja gušimo svježinu sobe

on vonja na nesputanu dobrotu

smijem li ga zvati prijateljem

gotovo nikad da uzvratim tugom

na tugu njegovih očiju

on zasigurno plače i kad je sretan

da ne povrijedi zjenice mojih očiju

mislimo na tebe dok za mene

trči u snu i laje u sebi

toliko nježnosti u tom biću

nitko ne posjeduje tu vjernost

tražim te kraj zida kutkom oka

pričinit ćeš mi se onako zdvojna

moja nepomičnost sahne rijeke

razdvajaš ponoć u dvije velike ništice

nedostaju ruke da te zadrže

plivaš li ikad protiv struje

moj pas cvili dok pliva

pomisliš da je sretan zbog svega

cvili li sreća dok se utapa u njegovoj dlaci

bio sam moćan na trenutak

onda sam vidio jarbole jedrenjaka

pod stijenom su se rađali valovi

ti, moj pas i ja poznajemo more

ne pratiš me više, odustaješ

pas kruži oko mene i dalje cvili

pod krevetom samuju tenisice

nove i bez škripe pijeska kao da ne postoje

pustio sam da se razbijaš o mene

noć govori pjesmom zrikavaca

uspavljuje me ton nepostojanja

ne grizi se, za to postoje komarci…

Rab, 29.6.2011.