Cigla

Lako ćeš me zamijeniti

s tri odvaljene cigle

i mlakom pivom na dasci

ljude bez kravate

površno smještaju u sanduke

s radnim kombinezonom

pomiješanog s prašnjavim znojem

smradom uree i bolnim kutnjacima

preplavio sam livadu lavandom

utopio oči u nju

sad nesmetano upijam nebo

čekam da me zazidaju nečije ruke

blagoslovljen bio kruh s okusom cementa

mogla bi me dočekati

s čavlom u mojim leđima

obješenom slikom, tebi značajnom

samo nemoj da sat pokazuje vrijeme

na mom zazidanom tijelu

gospoda ne pitaju za porijeklo

ispečene gline nad sobom

kad si cigla, crveniš se bezrazložno

obećavam, darovat ću ti toplinu

ponekad pokucaj o mene

da ne zazvučim šuplje

postoje zidovi koji sahranjuju

velike istomišljenike naroda

samo rijetke cigle dožive

da im se istinski klanjaju

zamisli te smiješne situacije

da mi odaju priznanje

za moju nedoživljenu svrhovitost

nagurani u redu kao pred strijeljanje

anemični vojnici u kravatama

klanjaju se mojim otučenim vrhovima

lako me zamijeniti za neku drugu ciglu

obične cigle ne odskaču svojom opekom

nećeš me raspoznati među jednakima

sve mi cigle zvučimo jednako

kad nas se uklopi u zidove

vjerujem da si se jednom vezala

za nebeske oči u lavandi

prekasno da njima bojiš svoje srce

na modrinu polaže pravo svevremenost

znaš, dok sam postajao zid

vjerovao sam da ćeš me razbiti u komadiće

tako sitan udahnuo bih se u tebe i bio tvojim zidom…

Rab, 25.6.2011.