Kameni galeb

Kameni galeb
čeka na svoja krila
prevelika ljubav nanovo guta
zaigranu djecu
s vrha ruinirane zidine
cijedi se sjena zvonika
pod križem svi se osjećamo
GRIJEŠNICIMA
dok sam dobivao
oproštenje vječne ljubavi
ubrzao sam umiranje
žmireći u njeno lice
debela crna suza
dubla je korito na
mojim sraslim usnicama
kako je ljubiti anđela
s malo vjere u buđenje
pitala si me: gdje ostavljam
svoje izuvene noge
ja sam se čudio tvojim krilima
bez nogu i bez krila
mi smo tek obična djeca
što ovise o milosti
pod tvojim rukama
stenja bura s planina
želim da mi jednom
kad nećeš spašavati ljude
ispričaš priču o ljekovitoj otuđenosti
gotovo uvijek kad poželim čokoladu
naiđem na ljude
koji mijenjaju lica zaljubljenima
zasigurno je teško
biti ravnodušan na njihove suze
naplate dugove druženja
zaplijene srca i zapečate dušu
zaljubljeni praznih lica
čekaju da im anđeo šapne na uho
bez istaknute cijene
lišavaju se pogleda i blijede
kako ti imaš čarobna krila
jednom sam pitao kamenog galeba:
što bi dao da možeš pjevati kao slavuj
otada nijemo čeka da poleti
šćućuren u njedrima kadulje…

Rab, 8.5.2011.