Grad s krilima

Postoji grad s krilima
jednom sam na njemu letio
do mora
ljudi su bacali poljupce kroz prozor
i prolijevali suze dobrodošlice
more im je nudilo sol i morsku travu
šutio sam, jer bio sam tek gost
koji uči običaje
grad s krilima napio se mora
htio je ostati žedan plavetnila
a onda je nebo kišilo sunčevim tracima
po krilima grada
grad je sjajio od tuge
upitah; zašto je osmijeh tako skup
"mi smo siromašni građani" odgovori netko u dijamantnom odijelu
potom smo zajedno plakali ne bi li skupili dovoljno suza za osmijeh
na ulazu u grad dijete je pecalo more
smiješilo se
"ti si zasigurno bogato dijete?" - upitah ga
"ne..." - odgovori. "...ja ronim osmijehe umjesto suza da bi grad mogao biti tužan..." - nastavi
"Zašto?" - začudih se
"Što misliš otkuda ovo more?" - upita me
Slegnuh ramenima u neznanju
"Ovo more je grad s krilima, ovaj grad je more..." - odgovori smiješeći se
Odjednom zaplakah, samo zato da bih dodirnuo more

Dječak se nasmiješi i nastavi pecati more
Grad s krilima pjevao je na vjetru
"Gle!" - pomislim. "Dok ja plačem dijete se smije."
Uhvatih vjetar u pluća i poželjeh biti dijete
Otad se smijem dok drugi plaču
a more svakodnevno raste i zrije u suzama...

Rab, 7.7.2016.