Platno

Možda se nebo opije od pjesme,
možda ti snove oboji u plavo,
riječi su kapi što liju iz česme,
o jedino dobro, o jedino pravo,
a čekati vrijeme da obavi svoje,
da se međ' zvijezde te duše spoje,
ko krotka zvijer podatno predem,
na udah-izdah još dan da svedem,
a ljubav je glazba, glazba što budi,
što se u valu svog mora nudi,
sve lijepo nek zauvijek ostane tako,
nek gorko svima postane slatko,
jer pio sam dušu najslađeg vina,
liječio srce kapljom pelina,
volio kao što pustinje vole,
sve svoje oaze što palmama mole,
da im u izvoru izvora života,
dualnost bude zadnja jednota,
ja spoznah kroz osmijeh svevremeno biće,
spoznah u sebi još jedno otkriće,
ne gori onaj što očima ljubi,
već gori onaj što dušom svom snubi,
njemu je vrijeme prekrilo oči,
pa u svom mraku srcem svim kroči,
o lijepa, o mila, radost mi daješ,
međ' vječnost, međ' zvijezde zavazda staješ,
a ja ću se skromno nebu divit tome,
što ljubav čuva na platnu svome. 

                                Zagreb, 31.12.2015.