Gleda me zora
rastaju se dani
sadašnjost ne dopušta
da jučer uživa
lišeno straha od prolaznosti
more pamti za nas
isprao sam srce
u soli
beznačajno galeb
proždire ostatke ljeta
vrelina gubi razum
u zaleđu ljubavi
pogled je slatka
kriška lubenice
ništa ne postoji
i ništa nije
bez rasprostrene duše
kad se dotakne Istina
Riječ postaje vodilja
iz svakog straha
odgodio sam putovanje
jer na dodijeljenoj stanici
zagubljena prtljaga
snuje pravu ruku
kad se dotaknu svjetovi
na mojoj prekretnici
jedna noć
bit će utjehom
svim danim što dolaze...
Rab, 7.8.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar