Sve manje se čudim životu,
sve manje sam stranac samom sebi,
a dani su kuglice na lotu,
a noć osmijeh po potrebi,
sve manje se čudim svijetu,
razgolićenom cvijetu u vazi,
imam samoću stihom prožetu,
i pero što me bespoštedno gazi.
Sve manje sam čovjek u ekstazi,
astronaut kojeg svemir vuče,
još sam nemir koji plazi,
još me život dobro tuče,
kad zastanem da se vidim,
u nekom starcu što se stidi,
još u sebi isto bridim,
ti samoćo nekud idi,
ne želim naklon iz daljine,
sućut vina, prijekor duše,
sve lijepo jednom mine,
moja polja poje suše,
zbogom znani povjetarci,
zbogom znani mi poeto,
svi smo djeca, svi smo starci,
mnoge zime, kasno ljeto...
Rab, 18.8.2015.
sve manje sam stranac samom sebi,
a dani su kuglice na lotu,
a noć osmijeh po potrebi,
sve manje se čudim svijetu,
razgolićenom cvijetu u vazi,
imam samoću stihom prožetu,
i pero što me bespoštedno gazi.
Sve manje sam čovjek u ekstazi,
astronaut kojeg svemir vuče,
još sam nemir koji plazi,
još me život dobro tuče,
kad zastanem da se vidim,
u nekom starcu što se stidi,
još u sebi isto bridim,
ti samoćo nekud idi,
ne želim naklon iz daljine,
sućut vina, prijekor duše,
sve lijepo jednom mine,
moja polja poje suše,
zbogom znani povjetarci,
zbogom znani mi poeto,
svi smo djeca, svi smo starci,
mnoge zime, kasno ljeto...
Rab, 18.8.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar