Imam more u cipeli i
usred grada malen otok
i stablo masline nad krevetom
šutim u kišnom danu
opirem se južini
tražim zrno soli na asfaltu
kad me dotakneš glasom
ne slutiš kako se napinju
konopci moje barke
vezan sam o kopno
poda mnom rijeke odnose
more k moru
distance sivih granica
postaju bezokusni pupoljci
s tri srebrne grane ljubavi
gradim splav za putovanje
voljeti znači stajati na kiši
ljubiti znači zaustavit vjetar na
usnama
čekati znači vjerovati u ljubav
moje more u cipeli
mirno obgrljuje vrijeme,
u tajanstvenoj noći
vitraj na pročelju crkve
svijetli mojim pogledom
spreman sam kleknuti
samo tako ponizan mogu
spoznati veličinu
tvoje duše...
Zagreb, 29.12.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar