Put je sve duži
vrtlože se razlozi
strahovi prizemljuju
kad sam tužan od sebe
pomislim da se rađa nada
toliko ljubavi nosim u sebi
da te gušim njome
želim te pustiti da letiš
a onda opet sebično te posvajam
i zatvaram u svoj zlatni kavez sa
slavujima
pjesme dotiču usamljenu zvijezdu
jednom ćemo postati sunce
s malo izbora za sreću
čisto sumnjam da bih ti ju donio
moje srce je prizemljeno zamrlom
svakodnevicom
želim se boriti za tebe i
umirati tisuće puta za tvoj
osmijeh
i što kad nasamo ostanu pogledi
puni čežnje
prepoznat ćemo ljubav, a bojati
se stvarnosti
ruke samoće ne puštaju me iz
zagrljaja
i tada, kad moj dan produbi crv
sumnje
osmijeh neodoljiv u tvojim toplim
očima
izbriše sve granice spoznaje
i volim te još više, toliko da
bih mogao
zavoljeti sebe dok se trza tijelo
u nepomičnosti
i sve što mi nedostaje ti
nadoknađuješ
svojim postojanjem...
Zagreb,
26.12.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar