Ne odmataj rascvjetane livade
oko mene bršljan beton grize
sve zgrade nad koracima sjena
guše lastavičja gnijezda
a onda, u sumraku nekom
dok olovni vojnici
siju vruće kapi ljetne večere
udahnem ozon i rasplinem se
nad tvojim vinogradom
željan slatkoće grožđanog šećera
bojim se da me ne primijetiš
jer tada sva slatkoća
u trpkost prelazi
meni ne treba java
ne snalazim se u danu
daljine čovjeka čine sigurnim
među zgradama kad
dozriju vrtovi, ti samo diši
poznat ću te po blagom povjetarcu
kojim krošnje raščešljavaju kosu
budi bezbrižna pod jantarnim
suncem
a ja ću, izdaleka, sasvim potiho
ljubiti pjesmom tvoje zalaske
te crvene lubenice sumraka
taj nestvaran korak svemira
ne očekujemo se jer znamo
naši svjetovi su stranci
a ti si tako mudra
dopuštaš da nam noći
preplave sjenovite kutke
i zaspu na vjeđama
snenim od iščekivanja...
Rab, 11.7.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar