Između tonova smilja i sasušene lavande
proplamsaj sunca sabija prašinu
neočekivano vratio se glas
u kameni suhozid i gori šapatom
more je podiglo vjeđe, zagledano
promatra brodicu s udicom na provi
mirno, bez treptaja, očekuje
u njedrima tek poneka riba
probudi se na pjeskovitoj duši
misliš, u ovom tijesnom kombinezonu
modrom i sputanom otocima
tvoje ruke rasparat će džepove
na opustjelim zlatnim žalima
kad se domogneš srebrne sredine
gdje se galebovi goste ostacima ulova
osjetiš kucanje modroga srca
sol ispire smog s obraza
tijelo se puni jodom i baš u trenutku
kojim se prepolovi dan kao kriška kruha
sjene se bogobojazno križaju uz rivu
sitne i oku nevidljive
školjke se uspinju valovima
čekajući ljeto i meku dječju ruku
da ih učini posebnima u nečijem djetinjstvu
baš kao što i starac koji sjedi na zidiću
gleda sebe u toj bonaci i mislima zeleni
svoje naborano tijelo koje se moli
za miran skorašnji odlazak
Rab guta proljetni povjetarac
ne čuju se ovce, još visoko pasu
tamo gdje Gornje more modri Velebit
u podnevnom miru blaguje tišina
po koji list podrezane loze
i sivi pečat vode na cesti
naznačuje da se ipak živi
jer možeš lako izgubiti stvarnost
utonuti u vječan san
u kojem se smjenjuju godišnja doba
pa se probudiš na nekom svom zidiću
s morem što miruje u oku
i zeleni ti tijelo mislima
povratak na početak
bacaš udicu s prove
živeći za more od mora…
Rab, 9.4.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar