Simfonija

Noću, dok Zagreb diše prosinački,

ti postaješ moja simfonija,

i eno, solo truba budi antene na krovovima,

udara bubanj i ulaziš u modulaciju,

tvoja kosa je snop violina titravih nota,

bez dirigenta, savršeno odsvirano,

pomalo se budi oboa, dira ti trepavice,

klavir su tvoje raširene zjenice,

kišeš trombonima, i smiješ se violama,

tvoj glas se stapa u violončelima,

plešeš na prstima harfe,

čujem te jasno, neponovljivo,

Zagreb mi otima finale,

u bezličnom jutarnjem umiranju,

kad grad krvari prvim automobilima,

narušen mi je mir, moj sklad, moja ti,

kad bi razumjela što mi činiš,

erupcija nedohvatnih točaka,

izgubio sam osminke trenutka,

u pauzama, u polovinkama načeta izbjegavanja,

djelujemo tako nedovršeno,

probuđeno na crti suvišne dobe,

ukradenom taktu nečijeg rekvijema,

je l' da, da to nismo mi,

molim te ne potvrđuj, te trube,

to nije naše djelo, naša simfonija,

čuo sam te potpunije, u izdašnom obujmu violina,

bez tragične disharmonije, i škripe napregnutih žica,

ta melodija je suvišna ovom svijetu,

i tko još plješće na tugu klarineta,

radije ustanite na šetnji četvrtinki,

onako, dok se vjeruje u krešendo,

pipat ćemo se tipkom klavira,

raširenih zjenica u uhvaćenom molu,

zašto nitko nije zagrmio orguljama,

možda stoga što Zagreb ne dopušta,

da te zagrlim filharmonijski,

ugurao me negdje na parter,

i sad gledam samog sebe,

kako mi nedostaješ uz violine,

kako si ti simfonija,

kako sve savršeno zvuči,

kad je nestvarno…

Zagreb, 9.12.2010.