Šapći mi
svilenim glasom šuma
što se njišu tvojim glasnicama
dok ne usnem
na prijevoju tvojih ruku
koje vode u pepeo
dišem izmaglicu
u tvojoj kosi
plazma što me pokreće
i izgara plavetnilo
mojih zamućenih očiju
pravi se da ne postojim
dok se verem tvojim sljepoočicama
prateći boru smješka
uzalud sam hlapio
u čaši suhog vina
ne postoji ono
iritantno zujanje u tvojoj podsvijesti
on je zabijena čačkalica
jesam, znam, preslab
da bih igrao otvorenih karata
udarao na prvu i gnječio
naranče u slatki sok
prizvuk parenja sa stranica
omeđena intriga revijalnih izgovora
bljesak suštine što
goropadno unakazi tijelo
nisam ti otkriće
dok se lome grančice borova
opsjednut tvojim očekivanjem
rasprodajem trenutke nježnosti
emocionalni suficit u tvojim bubrezima
likvidno preopterećenje s
naznakom da se sljubimo
biljka i ja
spremni uvenuti šapatom
svilenih šuma tvojih glasnica
osjećam, drhti ti bedro
da ga smiri moja ruka
preteško je prahu
u pepelu gorjeti…
Rab, 6.8.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar