Odrastaju parkirališta
zijevaju upražnjena mjesta
svejedno mi je
ja bih da sam na drugom mjestu
među sadnicama tišine
iz kojih rastu sekvoje što
paraju nebo s notama
treba mi korijenje
da prerastem kamen na srcu
treba mi osmijeh da
protutežim suzi na jastuku
večeras bih da sam
sjena na sovinom krilu
snaga na glasnicama
mjedeni zvuk potpetica
sada bih da sam mjesto
za koje se grčevito drži večer
volio bih da sam šuma
što se skriva iza drveta
nazubljena istina na
kolažu izgovorenih rečenica
ispisana ljubav na leđima zmaja
ne čuvam mjesto za invalide
moje parkiralište metu
ulični čistači sa slušalicama
kao da prolaznici buče osornošću
tik do rubnika sjedi pas
ostarjela dlaka ne gasi žar u
očima
sretan je jer mu je vlasnik živ
ljubav poznaje tisuće putova
na razmeđi sjena i figura
pleše njeno srce
postao sam stablo u njenim očima
krasan početak vječnosti...
Zagreb, 1.3.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar