Klak

Ne još
samo još malo
u ovom dahu vjetra
da golo srce drhti
ne mogu
još uvijek ne
u meni plime raznose
trave iz djetinjstva
i sprud nestaje pod valom
ne želim
u svom otoku
jezera i šume
obdaren kršem šutnje
da iz mene taljen klak
zabijeli oblake nesanice
ne još
posustajem u buđenju
divno je biti zanesen
i čekati preokret
a ništa se ne vraća
tek modra praznina
tamo gdje su trebale
biti zvijezde
tamo gdje sam trebao
dijeliti snove
ne još
samo još malo
da zaklopim oči
i vidim čisto
maglovito jutro
u njenom pogledu...

Zagreb, 22.3.2014.