Noć nad Rabom

Čujem more,

dah svježine razoputi mi misli,

pa i večer što rani u sobu,

šumi kao da je sprud

to malo crvene zemlje o koje se češe,

rujan ljetuje na otoku,

toplih obraza i mekih ruku,

zaklopim oči, a ono, more,

odjenulo mjesečevu spavaćicu

i uzdiše tiho u ritmu zrikavaca iz polja,

prikrada se crna mačka,

liju sjene zidića,

u lozi bogatoj grožđem,

nečiji prsti broje svaku bobu,

s puno ljubavi kap vode,

bubri slatkoću jeseni,

opustjela smokva od užitaka,

tirkizno svjetlo s broda,

kao svjetlosni kupar,

lovi razasute zvijezde u moru,

a ono diše sve dublje,

oči su mu tamne od umora,

miriše na san uspavanog djeteta,

majčinski zagrljaj otoka,

utihnuli su i čempresi,

zelene ruke isprepletene,

možda jutrom ožive,

plesom plahih pastirica,

zatišje vremena bez

bora na licu prirode,

tu sam, u središtu

u vrulji kamenog izvora,

gdje vibriraju note podzemlja,

pas blagoslovljen dobrotom,

sklupčan leži pod nogama,

puštam misao da se raspline,

među zaigrane noćne leptire,

macaklin prozire svoju glad,

vjeđe otoka sve su teže,

iz daljine iskri mu oko,

zjenica od četiri zvonika,

promatra krijesnice kuća,

noć nad Rabom guši svaki strah,

u ritmu zrikavaca plešu

ljeto i jesen…

Rab, 10.9.2011.