Između riječi

Između riječi tiska se golemi bijeli balon,

rastavljao sam slova i spremao ih u kutiju,

čim je stigla večer pomanjkale su mi riječi,

da sam ostao neuredan sad bih te volio,

a ti bi me opet ponosno ignorirala,

jer tako je to u ljubavi gdje

umjesto riječi daruješ zareze,

i vječna pitanja o sivim tonovima,

kojim prelazim neobrijanim licem,

neprimjetno titranje oka s nervoznim ljuljanjem,

mogu li riječi postati mučenici razneseni dinamitom,

odsad šutim gdje je mjesto praznim razgovorima,

produljenim pauzama raskrinkanih rečenica,

nabubrena slova vire iz kutije i smiju se,

koje od njih izdat će moju zarobljenu misao,

ako možeš riječima povrijediti zašto nikad

onako spontano ne poljubiš riječima njeno

izgubljeno vrijeme pod maramom na vratu,

lakše je biti čist u svojim očima i ne varati sudbinu,

mogao sam poginuti na nekom listu bez zareza,

utopit se na rubu celuloznog mora bez potpisa,

moja riječ odavno je moje ime kojim me prepoznaješ,

sad bih trebao rezati svoje riječi i krvariti slovima,

ljudi se mrze zbog imena, a ja svoje više ni nemam,

prepustio sam ga slovkanju iz kutije, ponekad

izviri iz nje dobar dio mene, uredno posložen,

ne muči se razbacati moje tijelo po ovoj bijeloj prašini,

večer me grčevito drži za polegnuta slova,

moji bijeli baloni razdvajaju me u tjedne,

jednom kad krenu mjeseci zbijeni između riječi,

umrijet ću u samom sebi prekriven zarezima,

onda, kako to i doliči istrošenoj rutini,

ispočetka, na granici prve pisane misli, u bjelini,

čitat će me netko s početkom života u ljubavi,

i čudit će se boli u neopisivoj sreći,

a prolaznost, ta sjeta koja crveni na listu kestena,

okretat će stranice sa zarezima i neće biti dosta,

sve te riječi kojim krvarim godinama zaboravit će netko,

na klupi parka u kojem se kuju zvijezde budućnosti,

molim te, ignoriraj i nadalje tu zbrku na papiru,

a moju zbirku tankoćutnosti i sapletenih slova,

neka lista jesen u kostobolji vječitih dječaka…

Rab, 8.9.2011.