Imao sam svoje ''Zašto?''
grubo i namršteno
naslonjeno na zid
u šaci škrgutavih riječi
osiromašeno, jadno, bijedno
s pogledom na parkove
zadimljeni kafić i
čovjeka s djetetom na prsima
ukroćeno naramenicama
bukom suludog vozača
imao sam tu tvrđavu
razapetu žicu pod sobom
odbačene novine koje lista ulica
kako je ''Zašto?'' postalo ''Zato!''
ni prodavačice parfema nisu znale
tko je promijenio moju stranu ulice
i dao mi da vidim Sunce
dugo sam gledao u sjever a sanjao jug
kad imaš ''Zašto'' pred tobom je svemir
ako želiš snijeg, padat će
kiša se probudi na prvi tvoj cvilež
ljudi se rukuju i dijele posjetnice
i to jadno ''Zašto?'' je brazgotina
na staklu izloga izlijepljenog krep-papirom
teško breme prvoškolca
šum metle pospanog čistaća
njen obraz na volanu s kipućim vjetrobranom
ljubavnik napeto osluškuje i strepi
kad ona krene uzbrdo on će opet postati gospodin
romska igra pred vratima zgrade
''Zašto'' se uvlači u plastičnu vrećicu
šuška, grize vrh dječje tenisice
dugo razmišljam s visoka
padaju trepavice u travu
zbog sreće otpuhuju prste
nigdje nitko ne ruča ljubav
po navici, svatko od nas
prolazi kraj mene sa svojim ''Zato!''
pa čak i ja, kad nemam kud
protrnem pri suočenju
i onda mucam zatomljujući istinu…
Zagreb, 8.2.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar