Utjeha

Utjeha mora

ti si slana

borovi u meni

skupljaju se tišine

neizrecivo ime

iščekivana blizina

šećerni pelud

prikriva bezokus

pijemo se odmicanjem

ples negiranja

pjega na koroni zjenice

utjeha mora

poznajemo se

osmijeh djeteta

u usvojenom naručju

neizbrisivo lijepa

s tim umorom

što plače podočnjacima

tko si kad nestanu gradovi

kad pijesak udomljuje

tvoje nježne tabane

i crta školjkama

pruge na tamnom listu

putujem tvojim leđima

gdje se skrasiti

kad se skrasiti ne možeš

kukuriče jutro

na nabrekloj žili vrata

vrišti iz tebe

zarobljena ptica

zbaci me s leđa

s litica preplanulih

bez hoda, bez vjetra

ostavi me moru

i utjehu dat će

to modro drago

što me spaja

iznova s rukom

slanom na dodir

slatkom na sjećanje…

Rab, 9.7.2010.