Ishitreno se mrštiš
tvoje more zapljuskuje
tanku obalu obrva
a ja sam
penjač na stijeni
što se drži
za tvoju izduženu trepavicu
nadoknađujući nesavršene uspone
na neka bezlična lica
kiši li s tih tvojih svodova
znam da nisam lagan kao perce
ne trepći, molim te
otrest ćeš izmoždena penjača
daleko je tvoje more
i ravna crta u kojoj
želim samo sanjati
osluhni me
tom školjkom
koja prikuplja poljupce
dobaci mi pramen kose
otpuhni na sljepoočicu
u jedva primjetan smiješak
što se stidi trenutka
onog u kojem nesputano
bilježiš dnevnik susretanja
i naša očekivanja
poput vlakova
zarobljenih u tunelu
ispostavljaju poznanstva
na neuobičajenim stanicama
molim te, ne trepći
ovako obješen
imam jedinstvenu priliku
zagledati se u tebe
duboko, gdje te izdaje
toplina vulkana ispod leće
širiš svoju zjenicu
udomljavaš sliku mora
a negdje pored ruba
tankih obrva
zapljuskuje te sunce
upamćeno lavandom
što isijava
s platnene vrećice…
Rab, 28.4.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar