Smiri se
bjelina polja ne umara
čeka nas duboka prtina
i savijena krošnja
usnulog stabla zimzelena
o da me znaš
da me je prepoznati
u kristalu pahulje
istopit će nas dah
zadihanog proljeća
još brije mladost
u snenom oku promatrača
ovo polje nepregledno
u vrši pretkazanja
lovi sumorne dane
i izgladnjuje čemer
svakog prividnog svršetka
i oči zijevaju od gladi
za dostojanstvenom večeri
grijanoj na petrolejskoj lampi
bacaju se sjene u snijeg
vrište prsti promrzli
ne hladi se duša prolaznicima
jesmo, tu smo zastali
na zvjezdanom konačištu
raspremljenih srca
s malo iščekivane sreće
neka kugle sjaje
i trepere svjetla u riječi
nadaj se za nas
čuvaj to polje netaknuto
neka ne kroče jeseni
jer nije im mjesto u snijegu
u zavežljaj slatka ufanja
nadodaj ključ razboritosti
i smiri se
praštaju nam noći
besanicu iz straha
neka je beskućna tuga
za mene i tebe
nadolazeći šapat sjevera
briše tragove
u srebrnom snijegu…
Zagreb, 19.12.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar