U njedrima bijeli golubovi,
moje gnijezdo ne cvrkuta strasno,
kada Mjesec Zemlju tajno oplovi,
sve će biti tiše, potpuno jasno.
Kada se razbijem kišom atoma,
sužanjsko blato gutat će mi ponos,
ko trepet duše prije nervnog sloma,
hladan udah tuge kroz snježni nanos.
Gorjela je vatra, pekle su ruke,
poljupci tekli kroz nebeske zvuke,
Jerihon pade međ' usnule kale.
Što god sam bio, biti više neću,
beštije prijete i salijeću,
u mom su srcu sve lavine stale.
Zagreb,
22.11.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar