Samo me pusti

Samo me pusti disati

mi nismo planine da bi

na nama osvajali vrhunce

zareži koru sasušene vrbe

i žvači moju oporost

zamišljaš me u rijeci

a ja se utapam u potocima

vezanih ruku i s kopljem

u malaksalim prsima

precjenjuješ riječi

a riječima ne možeš

prispodobiti čovjeka

barem to nisam ja

više čangrizavo biće

s nasušnom potrebom

da mu ne obraćaš pažnju

ni sklupčati se ne mogu

u osvijetljenom kutu

nabujale mračnosti

ne daš mi psovati

a prost sam poput

otirača napuštene kuće

molim te, ne prilazi mi

dovoljno si blizu

da se mrzim iznova

želiš me spasiti za sebe

plivao bih i sam

da uistinu to i želim

ne guraj me na prozore

ne vješaj po svojim usnicama

ja ne ljubim i ne dodirujem

to je umijeće odabranih

okrenut ću ti leđa

djelovat će kukavički

no to je spas za oboje

u meni je nestalo divljenje

a kad izgubiš sve slabosti u sebi

postaješ ljušturom proživljenog

samo me pusti, ne trebam dane

plitak sam i plitko zakapam kosti

dovoljno si blizu da osjetiš

hladan vjetar s planina

mi nemamo vrhunce

koje uporno tražiš…

Zagreb, 1.1.2012.