Noć prije no što sam umro
prolazili su ljudi pločnicima
pas je lajao na prolaznike
i cvjetala je ruža na plakatu
moja postelja bila je natopljena
krvlju probodenog bedra
i više nisam imao razloga
da grčevito držim svjetlo u rukama
tu noć pamtio sam kratko
sjenovita bića prošlosti
skupljala su moje suze u bradi
zašto ti sve to govorim
kad mi je svejedno u smrti
ljudi se boje noći, preplašeni,
a dan je taj što ih razotkriva
u posljednjoj nagosti života
mirisao je kruh u krilu kuće
rasli su katovi nad mojom glavom
nije mi smetao smijeh iz kafića
oni žive svoju pripitu konstantu
noć prije smrti bio je izbor
trebao sam raščistiti podrum
onaj u kog taložiš pakete potrebnih stvari
toliko toga sakupiš kroz život
a na kraju nosiš samo vjeru sa sobom
otpijaš gutljaj kave i krvav razmišljaš
što ako nesanica pokvari
tvoj savršeni svečani trenutak
prolaznici bubnjaju cipelama
pločnik mi se čini sve daljim
otkad nisam hodao stepenicama
gdje je ona trpka bol u bedrima
noć prije no što sam umro
umili su me nepoznati ljudi
nisam razumio njihove riječi
bilo mi je važno da se prisjetim
samo da se prisjetim djetinjstva
sve hladnije je bilo
a djetinjstvo je tako meko i toplo
pred smrt plesali su hologrami
pamtim samo kratko
noć prije no što sam umro
otvorili su vrata i večer je
bila šal na mome vratu…
Zagreb, 29.11.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar