Kromiraš mi obraze
jesenjom mjesečinom
tvoja kosa je zlatna šipka
kojom podižeš zvijezde
svakonoćno u Mliječnu stazu
predajem romantiku u zavežljaj
neuglednom potepuhu s riječnih obala
ti ne cijeniš prosjačke riječi
tvoje srce je tamna ulica
po kojoj zveckaju oštri noževi
ritam kiše bubnja u sljepoočici
u terminalnoj fazi
riječi prolaze samrtničku agoniju
čekam palac s galerije
pod kandžom lava
gori tjeme iskrvavljena poniženja
ne radujem ti se više
sad si rana koja gori
u barutnom plamenu
moj ledeni kraj je stećak
težak spoznajni moment
ne vrijeđaju me slonovi
što plešu na mojim koljenima
zaglavljeno slovo u postprodukciji
titrava crtica na ekranu
prenaglašeno odbijanje uvažavanjem
tako sam te sebično držao za sebe
etiketa neprolazne odanosti
što nas briše kao ljude?
pretvrda kora na zglobu vremena
zavarava refleksiju potrošenosti
na ulaštenom srebru
ponuđen je odsjaj vedrine
kao da oku možeš narediti da ne suzi
ako se i dogodi kemijsko zatajenje
negdje između hipofize i amigdale
usjeći će se izrezano more
tek toliko da udara
o podsvijest…
Rab, 13.9.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar