I što ako se
naslonimo na kišu
u uskršnju večer
s par dijapozitiva
u mlakama vode
prevagnut će kapi
na rešetki ograde
bit ćemo mokri
od zagrljaja
nepoznate pjesme
opustjela Zagreba
najbolje da
ne dodiruješ
hladan okvir
raspucale tuge
što se mrvi
na oluku
još jednog
zaboravljenog krova
jer kad lebde
ulične lampe
automobili samuju
u svojoj crnini
kad se naslonimo
na kišu
tvoj i moj prostor
luči ozon
gdje se rastaju
grad i ulice
posegni za vjetrom
i ogrni nas
mudrošću
usnulih poeta
tek toliko
da znamo
tko je stigao
na vrijeme
prije nas...
Zagreb, 31.3.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar