Znam

Gdje si

ponoć miriše na zrele kruške

odavno me nije ovako

izudarala tišina

opet ne trebam nikog

opet sam potajno

rušio zvijezde kroz oblake

ljutit ćeš se

jer ti si hrabra i ne predaješ se

previše razmišljam u

svojoj četvrtastoj slobodi

lako se povući

i nestati bez objašnjenja

a mene neodoljivo vuče

svježina večeri

i upaljeno svjetlo

u kući što izranja iz mraka

kako smo potrošni

ne vrijedimo previše

čim nas izazove život

dajemo se u bescjenje

i onda su nam svi krivi

jer nad nama cvjetaju

plastične krizanteme

volio bih taj nesrazmjer

svesti na obično pitanje;

gdje si? Polovično odgovaraš

i svjestan sam situacije

zapravo smiješno je

smiješno je kako

gluparam u sitne sate

o vrijednostima za koje

svi misle da ih posjeduju

svi smo mali anđeli

podrezanih krila

znam gdje si

retorički preispitujem smisao

valjda ne bi li žalio samog sebe

priuštiti koju suzu na svoj račun

s otplatom kredita

zatajenjem srca

i s tugom pod jezikom

kao spas u zadnjem trenutku

svrsishodno, nema što…

Rab, 19.9.2009.