Možda

Možda se prepoznam

u slici kišnog grada

gdje ljudi teku

brže od rijeke

gdje umorne klupe

strepe nad sivom cestom

gdje pod kišobranom

je najskuplji osmijeh

možda se prepoznam

u otrgnutoj stvarnosti

gdje se zgrade

rastežu poput harmonike

i zaspem na oblaku

što guši sumorna jutra

možda donesem

sunce u kapi maslinova ulja

na dovratak grada

što buja u svojoj galaksiji

samo se opusti

i ovdje kiše zriju u jeseni

a more postaje tamno

i zazire od neba

možda kad rastvoriš ruku

iz nje proklija miris lavande

vriština sabijena na tvoj jastuk

i onda je lako doploviti

do Otoka kojeg preskaču

zlatni zrakoplovi

možda se prepoznam u gradu

koji ponekad odluta iz tvoga oka

i probudi u meni želju za putovanjem

slika kišnog grada

osvježava sparušeni horizont

jedno dijete sa sladoledom u ruci

spaja razdvojene stranice

ljetnog žurnala

možda se jednom prepoznamo

na malom Otoku

kojeg preskaču kiše

na putu do ljudi

koji teku brže od rijeke…

Rab, 11.9.2009.