Vučeš iz mene
razbijene komade
duboko iz bunara
sve taloženo pod vodom
ništa ne čuva tajne
kopne iz mene
pobjegle kapi prošlosti
a prhut vremena
na ramenu prolaznosti
i masna kosa razboritosti
ljušti se koža nevinosti
na brdu golom od vjere
ne susreću se čestice
bez sudara nema saznanja
ubrzavaš moje starenje
ti sve mlađa pod mojim okom
snažnija za hodočašća
a strast se izlijeva poput voska
iz svijeće nedoumice
vučeš iz mene božji vjetar
dah zapadni
saznanje je ograničeno
ljudi ne razumiju
lakše je zaboraviti živog
nego pamtiti mrtvog
posebnost neodoljivo privlači
moja samoća je lakirana kocka
prozirna i predvidljiva
vučeš vakuum iz mene
rastavljaš na stranice
kanali bez gondolijera
gube prisutnost
onostrano božanstveno
spaja nas neočekivano
vučeš iz mene dragost
prolaziš do jezera
u kom je potopljen grad
negdje između dječaka
i bojažljiva muškarca
gradiš most
vučeš me iz mene…
Rab, 13.9.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar