Vesta

Otvori taj ormar

na donjoj polici

moljci cjepidlače moju staru vestu

pariško plavu s mirisom omekšivača

gdje sam bio zadnji put s njom

negdje u dugom putovanju tramvajem

Dvojkom od Črnomerca do Žitnjaka

davno, sad su brojevi ispremiješani

i stanice upoznaju neke nove

fotografije s pokaza

a znati svaku stanicu u gradu

bilo je lako

sjesti na štangu i zujati u nedogled

ili čekati ponoćnu prazninu zadnjeg kruga

kad potajice fakinski sišeš '160 na kraju kola

i sam sebi si važan u smjelosti

pustinjačko nomadstvo u Dvojki

neprežaljeno vrijeme i osovit pogled

bio je prazan grad, prazan od noći

nesadržajan i neosobit kao ni danas

liječiš mladenačku frustraciju lošim ćevapima u somunu

pogled na tri djevojke s šišmiš rukavima

sam sam mogao odraditi odrastanje kvartova

ritmično drmusanje rashodovanog tramvaja

i moja vesta, štrikana brižno

nerazdvojni i šlampasto široki

Črnomerec i kasarne

kokice na mojoj stanici

pripadnik vojske pljucka koštice

tri velika čira na vratu

masna hrana

i šapka s tragovima revolucije na čelu

otvori taj ormar

podsjeti me da više nisam

dječarac buntovnik na ogradi ''stajanja istok''

iz kreveta gledam na prošlost

sadašnjost ne putuje tramvajima

besplatna vožnja kombijem

a pariško plava vesta

i miris svježeg omekšivača

moljci se goste

ponekad na kavi

podsjetimo se zagrebačkih magli

štrikana brižno, trpi me i voli…

Rab, 19.9.2009.