Tko se boji invalida još?

Okrenula je glavu i triput pljunula, ne ureklo ju. Gledala je u hrpu smeća nabacanu kraj ulaznih vrata čekajući da prođe tip u kolicima koji se borio s pločnikom, zidom i tijesno priljubljenim automobilima. Grad rijetko upoznaje svoju djecu u kolicima. Kad i netko izmili iz svog dobro čuvanog utočišta, pojave se nepregledne prepreke koje ometaju slobodno kretanje. Eto, i sam centar Zagreba, na jednoj strani Ilice napravi spust, na drugoj ga nema, prijelaz je prepun tramvajskih utora koje tetraplegičar ne može savladati. Dakle, za kretanje po Gradu nužna je pomoć druge osobe. Bakica je nastavila svoju šetnju prema dućanu sva sretna što je izbjegla ikakvo vizualno suočenje s ''osobom s invaliditetom'' (u daljnjem tekstu OSI).
S druge strane, paraplegičar je ostao zapiljen u automobil koji se tijesno parkirao uz njegov na mjestu označenom za OSI. Morat će čekati vlasnika, nema šanse da uđe, ili zvati policiju…a ljudi su toliko osorni da su spremni i ubiti za to prokleto žuto privilegirano mjesto, pa makar ne imali prava na parkiranje.
Nepokretnost. Oduzetost. Kolica. Društvo kao da ne dopušta potpunu inkluziju OSI-a. (Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca kojem pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti.)
Prije dvadeset godina u Zagrebu je bilo pokrenuto pitanje gradnje spinalnog centra. Mnogi OSI-i koji su bili tek ozlijeđeni tražili su vezu za slovenski spinalni centar SOČA koji je desetljećima bilježio uspjehe u rehabilitaciji i osamostaljenju invalida u kolicima. U njihovom centru tetraplegičari su bili samostalni poput paraplegičara. Rehabilitacija u Hrvatskoj padala je na sve niže grane.
Ostati nepokretan i završiti u kolicima najmanji je problem s kojima se nose osobe s ozlijeđenom leđnom moždinom. U tijelu osobe stvara se niz procesa koji će zauvijek promijeniti njihov dotadašnji način života. U tom trenutku života spinalni centar igra važnu ulogu u prihvaćanju sudbine, u rehabilitaciji i resocijalizaciji.
Kako prihvatiti spoznaju da od trenutka ozljede ovisiš o tuđoj pomoći? Većina njih će postati nesposobna za samostalan život. Suočit će se s problemom inkontinencije; koje će rješavati pomoću pelena, urinara ili kateterizacije. Opstipacija koju će morati rješavati čepićima, tabletama, čajevima. Spazam muskulature koja često dovodi do kontraktura.
U glavi osobe javljaju se mnogi kompleksi. Osjećaj degradacije i gubitka digniteta. Mnogi se zatvaraju u svoje sobe, ostaju u užem krugu obitelji, nepripremljeni za psihičko prihvaćanje svog fizičkog i fiziološkog stanja. Društvo smo koje se još uvijek u većini ne zna nositi s činjenicom da postoje OSI. Na Facebooku postoji grupa u kojoj su potresna svjedočanstva mnogih OSI-a. Mnogi su čuli za slučajeve gdje se osobe s invaliditetom izolira kao obiteljsku sramotu, zatvara u podrume, polijeva ''svetom vodom'' i slično.
Nedavna humanitarna akcija za pomoć u rehabilitaciji Sandre Paović, naše drage olimpijke, vrhunske sportašice, bacila je svjetlo na svu glupost i nepromišljenost politike u zdravstvu. Činjenica je da se sa svim novcem prikupljenim u raznoraznim humanitarnim akcijama i sufinanciranim rehabilitacijama od strane države do sada moglo skupiti dovoljno za izgradnju desetljećima potrebnog centra. Za takav projekt procijenjeno je da bi trebalo osigurati 40-tak milijuna kuna, dakle za trećinu manje nego što je lumenima iskipjelo u podravkinoj juhi. Imamo termalne izvore, potrebna nam je infrastruktura i osposobljavanje medicinskog osoblja, što se lako može učiniti dovođenjem ekipe stručnjaka na nekoliko mjeseci u svrhu predaje znanja. Interes i želja mnogih zdravstvenih djelatnika je velika, polažu se velike nade, no država kao takva, te Grad će radije ulupat novac u umjetni snijeg na Sljemenu. Ogorčenost OSI-a je sve veća. O problemima s kojima se suočavaju možete pročitati na stranicama http://www.paraplegia-hr.com/smf/ ili na Facebook grupi ''Svi smo mi Sandra, samo za nas NIKOGA NIJE BRIGA/Lice i naličje humanosti''.
Svjedoci smo sve većeg broja samoubojstava ratnih vojnih invalida. Posebice onih s ozljedom leđne moždine. Mnogi se odaju i alkoholu. Kad bi se pronašao interes da se pomogne tim ljudima u samom početku traume, ovakve crne brojke bile bi uvelike izbjegnute.
Zašto je spinalni centar nužan: zato što u njemu traumatizirana osoba dobiva svu potrebnu skrb uz stručan nadzor. Proces rehabilitacije je trenutan. Prije svega nailazite na sućutnost osoblja koje je dobro upućeno u problematiku. Dobivate psihološku pomoć, kojom vas se priprema za spoznaju situacije u kojoj se nalazite. Vraća vam se voljni moment za životom, vježbanjem, osamostaljenjem. Stručnjaci vas uče kako napraviti transfer u kolica, kako riješiti problem inkontinencije, kako se odjenuti, obući i opet živjeti. Uče vas da ste još uvijek seksualna bića koja imaju pravo voljeti i biti voljenima.
U Europskoj uniji osobe s teškim invaliditetom imaju osigurane uvijete za stanovanje, plaćaju im se osobni asistenti, dobivaju stalnu kućnu njegu.
Po novim standardima, svaki grad veći od 100.000 stanovnika morat će imati jedan takav centar, uz koji će biti i dom s posebnom namjenom za doživotnu skrb teških OSI-a o kojima nema tko brinuti. Kod nas se ta činjenica uporno prešućuje i marginalizira.
Nažalost, ljudi se još uvijek boje invalida. Za mnoge je invalidnost degenerativna promjena koja se dobiva rođenjem. Mnogi ni ne slute kako ih tanka nit dijeli od invaliditeta. Vožnja automobilom, neoprezni prelazak ceste, bicikl, skijanje, bordanje, branje trešanja na trulim granama, skok na glavu u vodu, sve su to prečice do trajnog invaliditeta.
10.lipnja, u podne, na Trgu bana Jelačića bit će prosvjedni skup OSI-a. Pridružite se. Zajedničko prisustvo, skretanje pozornosti na akutne probleme, te medijska popraćenost može dovesti do promijene svijesti u naših građana. Možda se u skorijoj budućnosti nećemo više trebati pitati:

''Tko se boji invalida još?!!!''


(ukoliko podržavate ovu inicijativu, podržite ju kopiranjem teksta na svom Facebook zidu, na Internet forumima, dajte joj mjesta u tiskanim medijima, osvrnite se na probleme, ili tek razmijenite koju riječ uz kavu, pridonijet ćete uvelike!)

Zagreb, 26.1.2010.

Božićna priča

Otkad se rodio, a bilo je to za Stjepanovo, Štefeka je pratilo nebo, zvijezde i godišnja doba. Nije pravo ni zaplakao, a već je bio predodređen da završi u domu za nezbrinutu djecu. Ponekad je, razmišljajući o svom djetinjstvu, zamišljao da je dijete nekog sretnog para, neke imućne obitelji gdje se barem dvaput tjedno jelo meso. Štefek, prozvan tako od medicinskih sestara, već trideset i petu godinu za redom krpa kartonskim kutijama rupe u svojoj baraci. Svoj dom, koji je pronašao na periferiji Dubrave, od milja je zvao ''golubarnikom''. Jedva da bi stalo pola čovjeka u tu drvenu straćaru. Onako sitan i pogrbljen, Štefek se stiskao iz godine u godinu u isti kutak s istom tugom u očima. Ako je išta mrzio više od svog života onda je to bilo predblagdansko vrijeme. Lutajući ulicama urešenog Zagreba doimalo mu se da je cijeli svijet sretan osim njega. Bez prijatelja, bez budućnosti, u vječitom valceru s gospođom samoćom, Štefek je životario svoj život u stalnoj skitnji, prošenju, i potrazi za tračkom topline kraj ventilacijskih otvora blještavih veletrgovina. Zapiljen u nasmiješene kupce, te obitelji što su neprekidno ulazile i izlazile kroz uglancana vrata, trošio je još jedan dan svojeg čemera. Nekim čudom pronašao je gotovo cijelu cigaretu i s guštom ju pripali. Rijetkost je bila naići na ovako uspješnu lovinu. Volio je osjetiti težinu dima u svojim plućima. Kao da se nadao da će ga jednom taj magloviti uteg povući na vječno dno mizerije koja ga je snašla. Sijeda brada na licu žutila se od duhana. Bio je starac s jedva napunjenih 50godina. Uostalom, nije mu bio ni važan izgled. Ionako mu nikad nitko nije uputio pogled. Možda jednom prigodom kad su ga neki balavci gađali kamenjem dok je zaspao na klupi ogrnut proljetnim povjetarcem. Ni tada nije plakao. Kao da je plač namijenjen tek razmaženoj djeci što pred policama s igračkama žicaju skupe igračke za njihovu sve jaloviju maštu. Štefek nikada nije plakao. Bio je toliko siromašan da je štedio i na suzama. Sve je to nepotrebno rasipanje, a jedini emocionalni luksuz koji si je ovih dana htio priuštiti bila je ogorčenost. Tupi osjećaj što je poput šila probadalo grudi.

Dosadilo mu je bilo gledati sve to raspekmeženo ozračje pred trgovinom, šarenilo boja, bljeskanja lampica, mirisi kuhana vina i hrenovki u žemlji. Glad mu je stiskala želudac na veličinu graška, a on danas nije isprosio ni za zalogaj kruha. Uskočio je u prvi tramvaj pred njim i sjeo na grijani stolac. Naviknut na sebe, naviknut da se ne obazire na nikog, skutrio se i pokušao zaspati. Nije se bojao da će ga itko izbaciti jer se vozi bez karte. Kontrolori su često gledali kroz prste beskućnicima. Ovo je bio jedan od načina preživljavanja. Utopliti se u tramvaju i pregrmjeti noć. Što se više bližio Badnjak to je više bio deprimiran. Ne, ti ukrasi, ta lažna slatkoća, sve mu je to dizalo živac i tjeralo ga iz grada, u osamu, u mrak, u vlastitu sjenu.

Ubrzo je usnuo uljuljan u toplinu i lagano drmusanje tramvaja. Čak je mislio i ispružiti noge na stolac nasuprot sebe. Volio je te nove tramvaje, kao da su poticali društvenost tim rasporedom stolaca. Drjemuckajući o ljetu i friškanju uz neku zagrebačku fontanu nije ni primijetio da je nasuprot njega sjela jedna profinjena gospođa zrelih pedesetih godina s crnom šubarom na glavi.

Gledala ga je netremice; njegovo sićušno tijelo, izborano lice, tamne prste, crne nokte, i na njenom licu nije bilo prezira, nije bilo gađenja, tek val sućuti što je prožimalo njeno tijelo i izbijalo kao blagi odsjaj u njenim očima.

Skupivši hrabrost, trkne ga prstima po ramenu. Štefek se zbunjeno trgne iz sna i prestrašeno pogleda nasuprot sebe. Nije znao je l' sanja, je l' mu se priviđa, je l' se treba maknuti sa stolca, ili da se po prvi put prekriži u životu. Klimne glavom više kao znak upita nego pozdrava. Žena nasuprot njega mu se nasmiješi i uzvrati klimanjem glave.

Štefek je bio sve zbunjeniji. Činilo mu se da gleda najljepšu ženu na svijetu, jer ovo i je bila najljepša žena na svijetu koja mu se obratila, i to mu se nasmiješivši bez podsmijeha, iskreno, neposredno.

Žena pokaže rukom na sebe. Zatim priđe dlanom do uha i napravi gestikulaciju kojom gluhi ljudi daju znak da ne čuju. Isprva Štefek nije razumio što mu gospođa pokazuje, no kad je već po treći put ponovila gestikulaciju bez izgovorene riječi, shvatio je da mu se obraća gluhonijema osoba.

Pokazavši mu na mali patuljasti bor kraj sebe, dala mu je rukom znak da bi trebala pomoć oko nošenja stvari. Bilo je to ludo od nje, nepoznatog čovjeka, beskućnika, moliti za pomoć.

Štefek je kao u nekom polu-hipnotiziranom stanju slijedio korake otmjene gospođe. Zastavši pred nekom starom, dobrostojećom kućom, shvati da su stigli na odredište. Već je mislio ispružit ruku ne bi li užicao malo sitniša za obavljenu uslugu, kadli ga gospođa pozove rukom u kuću.

Nikad u životu nije vidio tako veliku, toplu, urednu i namještenu kuću. Mirisalo je na dom, čistoću, uredan život, bio je to miris koji opija, koji nikada nije doživio.

Žena kao da nije marila za njegovo prljavo rublje, umazane cipele, smrad koji se širio od njega. Ponudi ga sjesti u fotelju, donese mu toploga čaja i stavi poslužavnik s tanjurom prepunim slasnih kolača. Štefeku su od samog prizora rasle zazubice. Gledao je u nježne ruke svog anđela dobročinitelja s neskrivenom zahvalnošću.

Dok se zabavljao mljackajući slasne kolačiće, odjednom se stvori na naslonu kraj njega čista košulja, plava, sive hlače od odijela, i svilena tamnoplava kravata s jednom tankom srebrnom niti prepletenom u njoj. Pogleda ju upitno, a ona mu domahne rukom neka ju opet slijedi.

Otvorivši vrata kupaonice, ponudi mu da uđe u prostoriju koja je bila ulaštena poput bolničke ordinacije. Ručnici uredno složeni s mirisom omekšivača, donje rublje pripremljeno za njega, pribor za brijanje, kada sa pozlaćenim slavinama….nestvarno, sve mu je to bilo nestvarno.

Mlaz vode ga je totalno opustio, čak je bio i zapjevušio. Obrijao se i natopio losionom poslije brijanja. Ovakvu prigodu za kupanjem ni ludilu ne bi propustio.

Izašavši iz kupaonice, onako odjeven, nije mogao samog sebe prepoznati. Čak si je djelovao višim. A odijelo, odijelo mu je stajalo saliveno.

Žena je stajala na dovratku sobe, držeći u ruci knjigu. Prstom je pokazivala na knjigu, pa na sebe. Shvati da je knjiga na engleskom jeziku. Toliko je znao još iz škole. Poveže sliku autorice s likom žene pred sobom. Magdalena, zove se Magdalena. Tako je pisalo ime na knjizi. Spisateljica je. Očito strankinja u ovome gradu. Na komadiću papira, kraj telefonskog postolja, ispiše i on svoje ime: Štef.

Večer je promicala u šutnji punoj razumijevanja. Za sućut ne trebaju rijeći, ona govori dušom.

Magdalena izvadi kutiju s božićnim ukrasima i pruži ju Štefu. Prvo nećkajući se odbije uzeti ukrase. Magdalena ne osvrćući se stade kititi bor. Štef je imao tu čast da postavi zvijezdu na vrh malene jelke.

Mirisao je bor, mirisali su kolači, mirisao je čaj, mirisao je Božić. Sve je odisalo spokojem. Spokojno je i usnuo. Nitko ga nije budio, ni štipanje zime koju je znao trpjeti u svojoj straćari.

Jutro je svanulo i prije no što bi to Štef poželio. Probudilo ga je zveckanje tanjura. Doručak je bio serviran. Za zahvalu oprao je posuđe.

Već se spremao otići kad ga zaustavi Magdalena i objasni mu neka ostane na ručku. Bio je presretan. Čak mu se i okićeni bor činio najljepšim kojeg je ikada vidio.

Poručali su blagdanski ručak, a on je po prvi puta osjetio obiteljski ugođaj blagdana. Nenaviknut na obilno jelo ponovno je zaspao. Probudio se sutradan. Spavao je gotovo cijeli dan. Bilo je Stjepanovo, njegov imendan i rođendan. Na stoliću kraj kauča ležao je veliki paket s mašnom. Pisalo je njegovo ime. Otvorio je poklon i podigao prekrasan zimski kaput, potpuno nov.

Suze su same stale teći. Nije se obazirao na svoju emocionalnu rasipnost. Prvi poklon, prvi blagdani, prvi osjećaj da nekomu nešto znači.

Štef je počeo vjerovati u Božić! Bio je sretan! Sad mu je sve ono blještavilo oko blagdana imalo smisla. Volio je Božić, volio je opet ljude, volio je život!

Da, znam, zanima vas što je bilo dalje. Reći ću vam samo; nakon tog dana dvoje ljudi uživali su u svakodnevnim razgovorima u tišini. Štef je brzo naučio jezik gluhonijemih, bio je nasmiješen, bio je po prvi puta sretan, i da, jedva je čekao da opet dođu blagdani da zajedno okite bor.

Zagreb, 22.12.2009.

Plivanje s kitom

Brzo se navikla na rapska jutra. Kukurikanje pijevca izgubljenog u vremenu, s neodređenom satnicom buđenja i vrlo izvjesnom sudbinom, onom s jušnim epilogom, bila je njena svakodnevica. Cigareta s pogledom na Barbatski kanal, odvlačila je misli od posla što joj se nagomilavao u inboxu. Zapravo, sam pogled na laptop izazivao je mučninu, mučninu koju više nikad nije htjela osjetiti u svom životu. Njena blijeda put stopila se s bjelinom zidova terase. Tijelo je još nekako podnosilo jutarnje sunce. Bonaca. Divila se tom morskom spokoju, galebovima, i maloj brodici što je polako parala plavetnu čistinu.

''Mogla bih ovdje ostati zauvijek!'' odzvanjalo je rasterećenim tijelom. Među prstima držala je digitalnu ''Leicu'', uvijek spremnu da zabilježi trenutak vrijedan vječnosti. Tihim koracima, da ne probudi sestru i malu nećakinju, iskrala se iz apartmana i krenula k plaži. Nevinost jutra otkrivaju rijetki gosti. Privilegija plivanja u ne uskovitlanom moru, to mogu osjetiti samo ranoranioci – kupači. Više nije znala je li ranoranilac ili noćni mračnjak što se vraća iz noćašnje potrage za skupocjenim glavama. U kadru ispred sebe tražila je posebnost. Svaki učinjeni korak bio je dragocjenost nesputanosti u tjednu što si ga je priuštila kao odmor. Otok zbijen u kuće, kao da je usisao svih 12 milijuna ljudi koji su ostali u crnoj rupi životnih priča tri sata leta od nje. ''Ovdje se svi znaju.'' – pomisli. Filozofija malog mjesta, nepoznanica čovjeku koji živi u zgradi s tisućama ljudi. Košnice ljudi istresaju bezlične rojeve zabrinutih lica. Plaža je već bila rezervirana šarolikim ručnicima, stolicama, suncobranima… Tik uz rivu, muškarac širokih pleća, vukao je prema dubini invalidska kolica. Buć, i dvije bljedunjave ruke mahale su vodom pokušavajući održati tijelo na površini. Vidno sramežljiv, muškarac u kasnim tridesetim grabio je što dalje od obale. Drugi muškarac, širokih pleća, na brzinu je vratio kolica na obalu i pohitao plivajući prema ''bjeguncu''. Ovo je četvrti dan da ih susreće na zajedničkoj plaži. Oni koriste jutro da bi izbjegli ljude, ona da bi izbjegla jako zračenje. Odjednom uhvati sebe kako gleda u kolica. Više nije bila na plaži. Slajdovi slika izvlačili su se iz potisnutog sjećanja. Miris bolnice, tako specifičan, lijekovi sa svojom aromom koja zatvara apetit. Ljudi ispaćenih tijela s infuzijama, ćelava dječica s podočnjacima, ona na krevetu. Medicinska sestra je upravo postavljala infuziju. Kemoterapija, drugi put prolazi tunel straha. Tekućina izaziva užasnu mučninu. Oko nje ljudi povraćaju, plaču, mole za pomoć, ona trpi i upija u žile svaku kap lijeka. ''Živjet ću!!!'' – bila je skroz uvjerena u to. Nadnaravna snaga probudila se u njoj. Leukemija je bila tek riječ iz medicinskog leksikona. Smijeh iz mora vrati ju u sadašnjost. Kratko ošišani tetraplegičar dovukao se do ruba plaže i odmarao poput nasukanog kita. Sunce je bilo previsoko. Vrijeme je da se vrati. Poslijepodne će uživati u plivanju.

Ručak je odisao Mediteranom. Oslići prženi na gradelama, krumpir salata s rikolom, malo vina i par osa na rubu tanjura. Ništa joj nije smetalo. Mala nećakinja već je marljivo bojala svoje nago tijelo zelenom bojicom. Ta simpatična slika već je bila komprimirana u digitalnu memoriju. Obožava ju. Obožava ove trenutke koje može dijeliti s obitelji. Moskva je sada bila isprana mrlja duboko u podsvijesti. Odlučila je ne razmišljati. Iščistiti stvarnost od stvarnosti što ju čeka; cijelonoćnu potragu za zvijezdama, presliku tuđe sreće, u mjehuriću pjenušca, koju će objaviti neki poznati list namijenjen dokonim kućanicama, maštovitim tinejđerkama, i raznoraznim sponzorušama željnim brze slave i raskošna života. Zapravo, voli putovati, voli živjeti, iskoristiti svaku minutu. Kad se sjena smrti nadvije nad život, onda itekako cijeniš svaku minutu u danu pred sobom.

Sunce je već pomalo gubilo ravnotežu i ubrzano tonulo prema horizontu. Sestra i mala već su hvatale boju na plaži. Ispraznila je pepeljaru, zaključala vrata i krenula na plažu. Slika jutra ponovila se u poslijepodnevu. Kolica, prazna na betonskoj kosini do mora. Pas, retriver, skakuće po plićaku i pogledava prema nepokretnom gazdi. Ne kupa joj se. Legla je na ručnik i drugim ručnikom prekrila dio trbuha i nogu. Najednom, kraj svoje glave, začuje dahtanje. Kraj nje je sjedio prekrasan pas zlatne boje netremice piljeći u nju. Ona posegnu u torbu, izvadi bocu s vodom i izlije malo bistre tekućine u dlan nudeći je psu. Pun povjerenja pas joj licnu dlan. Nije ni slutila da ju izdaleka promatra vlasnik. Legla je nazad na ručnik. Pet minuta kasnije čula je rečenicu na hrvatskom: ''Vjerojatno će Vas moj pas sada pratiti do Moskve, hoćete li ga povesti sa sobom?'' Razumjela je ''Moskvu''. Ustala se i prišla do nasukanog kita. Sjela je na rub kosine, ispružila ruku i rekla: ''Hi, I'm…'' Zbunjenog pogleda, vidno iznenađen, kit je pružio svoju ruku. Svjetlom bojom glasa joj odgovori:''Hi, I'm…'' Njegovi prsti ruku bili su nepokretni. Osjetila je kako toplina njezina dodira struji promrzlom rukom plivača. Bio je sretan. ''Kako nekim ljudima treba malo da budu sretni, drugi kupe cijeli svijet i nesretni su jer ne mogu imati Mars u vitrini.'' – pomisli gledajući u plave oči kita.

Sutradan, dok se jutro uvijalo u dim njene cigarete, u ruci je držala poemu posvećenu njoj. Pjesma kita strujala je bijelim isprintanim listom. Ni ne znajući pružila je ruku prijateljstva pjesniku.

Više nije bilo važno što je ona poznata ruska fotografkinja, nisu bile važne jahte i vile s bazenima koje je fotografirala. Osjetila je ono čuvstvo koje posjeduju ljudi što su plesali sa smrću. Kit i ona prepoznali su sebe u očima što se gledaju. More je opet bilo mirno. Sutradan, plivala je s kitom. Bestežinskom snagom prenijela je otočki mir u svoj stan na 24 katu. Miris lavande u maloj vrećici vraćao je šum valova, pogled na more, i spokoj nad kojim se razlijevaju duše dobrih ljudi.

Rab, 15.9.2009.