Tvoja potamnjela leđa –
svila koju dodiruju poljupci noći...
za tobom ostaje uzdah
koji gori na tvom ramenu...
sjenka sam u čipki
što naglašava ti ljepotu...
da, postojim,
a ti zaludit ćeš još mnoge,
kao zalazak sunca
u zdjeli morskog voća...
bit ću morski konjić
u preriji morskoj
i križ od žada
na preplanulim grudima…
nosi me do obale mora
gdje noći upijaju
Venerin sjaj
tu ću biti vitez
što se bori
s dubinama
gdje stoluje zaborav
i mrijesti se studen
ti, moj štit
preplanuo od
pozdrava
očvrsnuo od dodira
pusti da se izbrišu
grubi krajobrazi
tvoja potamnjela leđa
pod prstima
gore od uzdaha
tijesno mi je samom
križ od žada
i obala
gdje noći
upijaju
Venerin sjaj…
Rab, 19.7.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar