Nijemo čuvstvo
uzapćeno u retku
pronikni u me
naposljetku
a bojiš li se
da ću jednom
ostavit pred tvoja vrata
sve izgubljene listove
kao početnicu
našeg dijaloga
sve manje prostora
da odstupim
a nabirem se
i leđima pritišćem
kocke vjetrobrana
kroz koju misao
da te provučem
nježnije od poljupca
i ne probudim
tvoje zaspale suze
kako da ti pišem
iza zatamnjenih prozora
gdje sunce sja pomrčinom
o, divna, na mom uhu
kristali šećera se tope
i boravim u gustoj travi
pod mekim paperjem
izlegnutih pilića
o, glazba pauka
što strune mreže
razapinju kroz dvorište
uzapćen sam, mila
slikovnicom šuma
i bijegom ježa
na sredini knjige
gdje roje se
leteći mravi
i ledena voda
rosi čašu
iz koje otpijaš
još jedan san
neka spavaju
ne želim ih probuditi…
Rab, 18.7.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar