U kutiji šibica
rastem kao sjeme
nitko ne poznaje
moje predsoblje
i gdje su mi vrata
vuku se stjenke
svakodnevan potres
u džepu putovanja
u kutiji šibica
nema adrese
skrivene rukom
moje tartan staze
zapali me dodirom
da izgori korijen
dok po zidu
sjene grada plaze
Tvoj sam uokviren dodir
modar od pozlaćenog dana
lakše ću vjerovati sebi
bivši putnik željan svoga stana
Tvoje anđeosko lice
tjera me da režem zidove
moja kutija gdje rastem
sve mi manje sad nedostaje
u kutiji šibica
otvaram prozore
ne znam na čemu sam
a znam da dobro je
Tvoj sam uokviren dodir
modar od pozlaćenog dana
lakše ću vjerovati sebi
bivši putnik željan svoga stana
Tvoje anđeosko lice
tjera me da režem zidove
moja kutija gdje rastem
sve mi manje sad nedostaje...
Rab, 6.7.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar