Izuvaš mi predvečer,
da bosonogo drhti,
na struni violine,
kroz eter radija.
Ne dijeliš sa mnom sunce,
odškrinuto za suze,
što u iskri peru,
tugu s obraza.
I kako ću pronaći,
mjesto što mi znači,
kad nije mi do toga,
kroz ulice od pjene,
koračaju tek sjene,
zaboravljene od Boga…
U pitanju sveg smisla,
opet svi sve znaju,
na vrteški od zlata,
snuje se o raju,
i svi su to što nisu,
prolaze kraj sebe,
ne postojiš za nikog,
tek sjena je uz tebe.
Zagreb, 27.10.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar