Stup

Ovo sam ti

stup bez pozlate

bez reljefa

kom nebo stoji

na ramenima

i pijana duša

prolijeva jad na noge

ne odlamaj mi

sive obraze izbrazdane

ne nosi me u uspomenu

ne cijeni me

kao mjesečeve stijene

ovo sam ti

sjena paru što se ljubi

oslonjeni na mene

grizu jabuku mladosti

a u meni nema te siline

strasti što mahnita

s vjetrom iz njedara djevice

ovo sam ti

stup kojem prekrivaju srce

harmoničnim tužaljkama

urezuju kalendar

na kruta koljena

i očekuju sudnji dan

brojeći brojalice pradjedova

ti me znaš

dajem ti sve

i ne traži me više od toga

ovo sam ti

dio razrušena hrama

kojeg sele po stanovima

prevelika kušnja

nimalo zadivljujući

poneko tek ponekad

kad mi dopusti nebo

razluči moju sivu nepomičnost

obzirom vrijednom kušnje

znaš, ponekad stupovi

požele zbog ljubavi

biti stepenicama –

pa nek' ih i gaze

na putu uspinjanja…

Rab, 11.10.2009.