Nesvitanje

Orah ljuska raspukla

ni do tebe, ni do mene

i srž je tajnovita slatkoća

oko koje prsti obigravaju

što nas sitni u prašinu

bez da se imamo

bez da se liječimo

bezdan moje tuge

odjekuje tvojim korakom

podsjeti me noći

tko je ljuštio srebro

s naših krovova

i prodavao pod kišu

dok žeđaše naše usne

a slijepo vjerovasmo

u grumen mjesečine

da je planet zarobljenih duša

koje samo ljubav oslobodit može

i gledaj, tuku po Mjesecu

a voda života leži

u našim rukama

mjesečeva nit kojom pletu

zaljubljeni svoja srca

nježnija od daha srne

snažnija od gorskih suza

što rastapaju planine

i pretvaraju u zlatne rijeke

nemam te više

od točke što se lijepi

za zjenicu oka

i guta svjetlost s tvoga dlana

ako vrijeme oštricom zasiječe

golo bedro uspavanog otoka

u orahovoj ljusci

kroz more

na svom uhu nosit će sirene

grumen mjesečine

gdje i naše duše

zarobljene nesvitanjem

čekaju da zvijezde

rasparaju niti

prije no što ishlapi

voda života…

Rab, 13.10.2009.