Predvečerje

U dvorištu preko puta

u jesen usnula breskva

otužno i pusto

uz zguranu garažu

a ja bih htio ispočetka

baš kao i jabuka u vrtu

da cvjetamo zajedno

zaluđeni vremenom

nepostojećim godišnjim dobima

žena u gumenim rukavicama

miluje zemlju u predvečerje

kao da zemlja grize

tu nježnu preplanulu ruku

snažna rosa okupat će

usahle listove što se bore

za još jedan tračak sunca

cestom krivuda brazda

dubljena zimskim kišama

čeka me, da se borim

uspinjem rukama na

strahovitu kosinu

žena u rukavicama maše

nad njenom glavom

buket smokvinih grana

dopire do nas barka

kao da plovi kroz

nasade lavande i smilja

a pozadinom, poput ulja na platnu

rasteglo se more i doziva

još je toplo, još je ugodno

kupačica, sama, i more

dok mi žena u rukavicama

govori o šetnji otokom

gledam u prijatelja

maše repom radoznalo

zasigurno, negdje u tom vrtu

leži zakopano blago

kost slasnija od sviju dosad

ako rasteretim svoj put

i predam se rukama da me vode

moći ću žmireći

pratiti brazdu što se uspinje

osjećajući pjesmu jeseni

kojom uspavljuje

listopadno predvečerje…

Rab, 6.10.2009.