Tri ose na razlomljenoj dinji žutim se mesom slade pored njih nema mjesta za zalutalu muhu na rubu tanjura zamišljen odraz neobrijana lica i bijeli stisnuti zubi bez gladi i želje tri ose mrzovoljne a sretne tjeraju ruku punu sirupa ako zadrhte prsti i pokažu strah pred iskušenjem rat će dobiti zujava srdžba tri ose i prst na bradi slade se žute nevolje zamišljen odraz iskrivljen na rubu izvučen u tanku crtu odjednom zapuše škrgutavo jugo ni osa ni muhe tek slatko meso razlomljene dinje i nijeme brojke u pogledu s neobrijana lica što razmišlja o njoj…
ugasio sam rukama stihiju u sebi, komadić po komadić razdijelio sam sve, i sad kad ostadoh siromašan i nitko, dao bih i ime za mrvu Tvoje dobrote. Moje me vuče u prošlost, dok sam s visoka gazio svako poniženje, a sad, sad me guši kora kruha, pljesniva od suza, pljesniva od stajanja. Bože, mladost je porozna i plaha, i brzo ju gubiš na buri osjećaja. Ako Ti kažem da sam slab, prekorit ćeš me, jer život je još u meni, a ni jedan nije beznačajan. I svaki otpali list imalo je svoju granu, svoje stablo, nekog… i taj list sasušen što trune, ima boju mojih misli. Ako Ti kažem da se bojim, nasmijat će se netko tko ima istinski razlog za strah. A bojim se, bojim se svjetionika što me prati, valova i barke bez vesala… je li moguće, Bože, da sam Te toliko puta zazvao zbog drugih zaboravljajući na sebe. Zašto si nikad nisam bio važan? Promatraš me i puštaš da mi vrijeme dodiruje kosu i gladi bradu, zar samo vrijeme smije svojom nježnošću iscrtati mi bore, a one dolaze poput kiše nakon dugih žega. Čime Te zaslužujem? Kako da prepoznam milost Tvoju? Tražiš da ne sagriješim mišlju, riječju, djelom; zar da ne mislim, ne radim, ne govorim? Svaki krug mojih ruku vodi me u nepoznato, i što sam bliže sreći to me brže-bolje povuku sjene. Kad Ti se molim, Bože, jesam li Ti dovoljno blizu da kroz šapat čuješ gorčinu? Pokaži mi što je to ljubav, onu zbog kojeg svijet zastaje s naklonom. Nikad kao sada nisam ćutio prazninu. Huči iz mene tugaljivo, oporo, krajnje. Vrati mi osmijeh. To koplje s usana. S nečim se moram braniti od tuge! Istupih se na štitu slomljenih duša, ne poznajem se više. Znam što želim, a ne smijem, ne smijem. Reci mi nešto, makar munjom zatresi moj pogled da ga nakratko skrenem, da ne mislim, da ne griješim. Uhvatio sam srebrna krila vile i ne puštam ju, a znam da želi ići, znam, prije no što povjerujem u nju, prije no što ne bude prekasno – za mene. Bože, ako ispunim svaku otisnutu stopu zlatnim prahom zaborava, hoćeš li me probuditi samog i bez sjećanja? Kako da Ti služim? Zaboravit, prebrisati spužvom sve izronjeno vrijeme. Ako Ti kažem da ljubim, svim srcem ljubim, zašto mi ne uzmeš srce nego da je štraca, podrapano i blijedo. List ima svoje stablo, pripadanje…kome pripada moj sasušeni list, ne niknuta voćka zabranjena voća? Bože, ako zastanem slušajući školjku, kraj stisnutog oceana, bez ostavljena traga, onda, onda uistinu nisam naučio ništa…
Možeš li me ljubit više no ja tebe ili je nešto što nas bolno koči proslijedilo je vrijeme sasušeno lišće u knjizi bez naslova ukoričeno samoćom jesam li gramziv uzeo bih srce i tvoju dušu tražio da me voliš a život ima red rasipaju se perle tjedna što ostaje za nama moj petak samo moj za sada podijelit će garofule u subotnje jutro i opet bit ću svoj zaljubljen k'o dijete možeš li me ljubit više no ja tebe ostavit ću ti srce na krevetu u tami pa kad ne znaš što bi kraj sebe ga čuvaj i nije važno tko ljubi od nas više važna je ljubav važno je da se ljubi pa makar i tajno između dva retka dva goluba stisnuta da ne kisnu…
