Zalazeće sunce

Nagrađene pustošima
zjenice šire dva čempresa
u zagrljaj kuće
vitko je pero
što se zabada
u ogorčeno nebo
i piše zemaljsku poemu
škrguće šljunak u korijenu
puže sumrak s juga
nitko ne misli na smokvu
prolistala je
ona je vrijedna
tek kad trudna
krvari medom
nikome nije važna
usahla grana višnje
što je lani cvjetala o Uskrs
pogledavam more
nemirno jer sluti
ovo ljeto tražit će laste
i u pijesku zaboravljene
sunčane naočale, lažne
kao sjene zaljubljenog para
koji je odavno ispario
s napučena žala
nikom nije važno
samuje grlica bez gnijezda
i rasparene su ruke
nečitljivih dlanova
zjenice šire čemprese
gutaju sunčev kolač
izgara posljednji trag grada
ako nas ostavi na čekanju
plamen nebeskih ptica
tko će perom
rađati novu svijest
o nevažnoj njoj
što se lomi
među lati podivljalih klinčića
ostaješ prisutnom
ti malena plava kuglo
rasturaš čunjeve u meni
crvenokoso derište
moje zalazeće sunce…

Rab, 19.4.2010.