Ne smiješ misliti
uhode te ravne plohe
narezani listovi novina
na dlanu olovno nebo
preslikava tvoj zapis
dok izviruješ iz pećine
čitaš iz svojih kostiju
o božjoj milosti
a djeca poniru u krevetima
ukrašena iglom zamračenih putova
ništa osim nas ne hoda
natraške s namjerom
širimo se iz sebe
ne smiješ misliti
senilni su boksovi s respiratorima
nitko ne doživljava tvoju bol
okrenuti k stropu
penju se rukavi pidžame
prema trapeznoj panorami
moraš mrviti zube
u bijelo mlijeko trpljenja
ne smiješ buditi liniju
spava ravnomjerna crta
zviždi tvoje srce
ne smiješ misliti da si netko
ti nemaš psa pored sebe
ogrtač preko stolice
skriva malog Indijanca
sipi tvoja srž
i opireš se nepravdi
još ne znaš koja ti je svrha
dok Vlada naplaćuje tvoj osmijeh
ti si crno-bijela kockica na filmu
predvidjeli su ti smrt
ti nisi crno zlato
koje gori pod kremaljskim noktom
razapinju ti godinu
nevinu poput papirnatog ždrala
moraš biti sretan
jer umiveno lice
odolijeva leukemiji
rusko dijete
ne misli na dom i majku
tebe će ukrasti
bijeli drveni patuljak…
Zagreb, 15.4.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar