Ne trepći

Ishitreno se mrštiš

tvoje more zapljuskuje

tanku obalu obrva

a ja sam

penjač na stijeni

što se drži

za tvoju izduženu trepavicu

nadoknađujući nesavršene uspone

na neka bezlična lica

kiši li s tih tvojih svodova

znam da nisam lagan kao perce

ne trepći, molim te

otrest ćeš izmoždena penjača

daleko je tvoje more

i ravna crta u kojoj

želim samo sanjati

osluhni me

tom školjkom

koja prikuplja poljupce

dobaci mi pramen kose

otpuhni na sljepoočicu

u jedva primjetan smiješak

što se stidi trenutka

onog u kojem nesputano

bilježiš dnevnik susretanja

i naša očekivanja

poput vlakova

zarobljenih u tunelu

ispostavljaju poznanstva

na neuobičajenim stanicama

molim te, ne trepći

ovako obješen

imam jedinstvenu priliku

zagledati se u tebe

duboko, gdje te izdaje

toplina vulkana ispod leće

širiš svoju zjenicu

udomljavaš sliku mora

a negdje pored ruba

tankih obrva

zapljuskuje te sunce

upamćeno lavandom

što isijava

s platnene vrećice…

Rab, 28.4.2010.

U kutu

Pogledaj u tišinu kutova,

rađaju oči djeteta,

kojem nedostaje,

par toplih ruku…

Ti nedostaješ nekom,

ono raduje se suncu,

jer sunce uvijek grije,

sve nas istom toplinom…

Dijete kraj ormara,

lutka potrganih ruku,

čeka da mu vrate,

netom izgubljenu majku.

Pogledaj u tišinu,

rastu kutovi u nama,

mrakom uzdišu tišine,

osmijeh i suze u jednom…

Rab, 25.4.2010.

Još par kapi

Zatomljene kiše,

nekuda će proći,

i kapat će iz mene,

orošene riječi,

ne držim te više,

kao da se bojim,

da bi iz mene,

i ti mogla teći.

Uspavljujem kapi,

više ih ne brojim,

moje su oči,

kolijevke mutne,

u poroznom tijelu,

sve više se borim,

da ne isteknu,

sve skrivene slutnje…

Ne gledaj u sjene,

šutnjom potopljene,

još par je kapi,

ostalo uz mene,

dok ti se divim,

riječi orošene,

tek tako klize,

u meni zatomljene…

Rab, 24.4.2010.

Zadnji dan

Danas je zadnji dan da te volim

onako, besmisleno jako

s par uzdaha uz more

i potezom kista što kiši

po kamenom platnu

vrpoljim se u duši

a ruke su moruzgve što palucaju

zaobljeno sivilo dana

kako da te zaustavim

tvoju noćnu šetnju

zabranjenu mojim hodnicima

dok škripe uspomene

po stubama nečijeg proročanstva

hoću li dočekati

izlazak sunca pod tvojim vjeđama

nevažno jutro kutri me pod poplunom

ispostit ću grudi

tu hladnu ploču s godinom rođenja

ukleši svoju prisutnost

u pleteru mojih nesanica

zašto se iznova budiš

u jaganjčevim blagim očima

po zadnji put te ljubim

na raskvašenom platnu

kamenu usukanom solju

razbijaš se u meni

o stijenu za koju vežem

godišnja doba

ovo je zadnji put da te volim

dječački odano u sebi

moje je srce odmotani bombon

rastopljen na nepcu

otvorene knjige

zadnji put, kažem ti

kao što sam sto put

obećao samom sebi

dok su bonace

tkale haljine otocima

do sutra, ljubavi

bit će zadnji put

a onda, kad se probudi srce

šuškat će omot u meni

i netko drugi

čitat će koliko slatki je

zadnji dan što te volim…

Rab, 21.4.2010.

Zalazeće sunce

Nagrađene pustošima
zjenice šire dva čempresa
u zagrljaj kuće
vitko je pero
što se zabada
u ogorčeno nebo
i piše zemaljsku poemu
škrguće šljunak u korijenu
puže sumrak s juga
nitko ne misli na smokvu
prolistala je
ona je vrijedna
tek kad trudna
krvari medom
nikome nije važna
usahla grana višnje
što je lani cvjetala o Uskrs
pogledavam more
nemirno jer sluti
ovo ljeto tražit će laste
i u pijesku zaboravljene
sunčane naočale, lažne
kao sjene zaljubljenog para
koji je odavno ispario
s napučena žala
nikom nije važno
samuje grlica bez gnijezda
i rasparene su ruke
nečitljivih dlanova
zjenice šire čemprese
gutaju sunčev kolač
izgara posljednji trag grada
ako nas ostavi na čekanju
plamen nebeskih ptica
tko će perom
rađati novu svijest
o nevažnoj njoj
što se lomi
među lati podivljalih klinčića
ostaješ prisutnom
ti malena plava kuglo
rasturaš čunjeve u meni
crvenokoso derište
moje zalazeće sunce…

Rab, 19.4.2010.

Rusko dijete

Ne smiješ misliti

uhode te ravne plohe

narezani listovi novina

na dlanu olovno nebo

preslikava tvoj zapis

dok izviruješ iz pećine

čitaš iz svojih kostiju

o božjoj milosti

a djeca poniru u krevetima

ukrašena iglom zamračenih putova

ništa osim nas ne hoda

natraške s namjerom

širimo se iz sebe

ne smiješ misliti

senilni su boksovi s respiratorima

nitko ne doživljava tvoju bol

okrenuti k stropu

penju se rukavi pidžame

prema trapeznoj panorami

moraš mrviti zube

u bijelo mlijeko trpljenja

ne smiješ buditi liniju

spava ravnomjerna crta

zviždi tvoje srce

ne smiješ misliti da si netko

ti nemaš psa pored sebe

ogrtač preko stolice

skriva malog Indijanca

sipi tvoja srž

i opireš se nepravdi

još ne znaš koja ti je svrha

dok Vlada naplaćuje tvoj osmijeh

ti si crno-bijela kockica na filmu

predvidjeli su ti smrt

ti nisi crno zlato

koje gori pod kremaljskim noktom

razapinju ti godinu

nevinu poput papirnatog ždrala

moraš biti sretan

jer umiveno lice

odolijeva leukemiji

rusko dijete

ne misli na dom i majku

tebe će ukrasti

bijeli drveni patuljak…

Zagreb, 15.4.2010.

Akumulator

Odbačeni akumulator

grca u kiseloj žgaravici

ne prepoznaje mašinu

ne nedostaje mu školjka

prazni se na prstu

isključene svjetiljke

orobljeni kišni dan

ispraznio je mjehur

na dlan gradske siročadi

čeka se topliji napitak

onaj s kojim tjelohranitelji

potiču lučenje feromona

uguravaju se krokodilke

na bradavicama akumulatora

nespojivi prašina i voda

mulj guta gumenu čizmu

nazočna je potreba

kad te odbaci struka

naivci eksperimentiraju budućnost

oživljavaju kružni tok

zelena gusta tvar na sjekutićima

akumulator se ispušta

zagrljene ptice i močvarne gume

gnijezde mladunčad pred rojem komaraca

niz zid trafostanice

pauk u maskirnom odijelu

nosi gablec uhvaćen na djelu

još malo i na parkingu

grbavi kitovi šibicarit će

na rasklopnom stoliću

ako zatreba stres

odbačeni akumulator

silovat će putujuću utičnicu

potrošeni u kriminalnoj radnji

pucat će fenom u prehlađenu kosu

dok mokri ručnici

natopljeni danom

žute poput maslačaka

natočene u kadu

dvije smežurane noge

čekaju pozitivni udar

i mrtvima rastu nokti

puca im pločica za sve

akumulator je prazan

odrezane žice

ne govore istim jezikom…

Zagreb, 12.4.2010.

Usput

Obilazim stolove u suncu

usput,

i slučajno pregažena sjena

usput,

i valjaju se oblaci u vodi

usput,

samo most razdvaja svijet

usput,

plivaju kranovi nad nama

usput,

izobličena cesta od soli

usput,

i brazgotina u srcu grada

usput,

veliki tanjur s polovičnom pizzom

usput,

naplaćeno parkiranje na periferiji

usput,

razderano koljeno djeteta

usput,

gitara na prozoru

usput,

žedan pas kraj stola

usput,

rak dojke u prekratkoj majici

usput,

probušen pupak i tange

usput,

dvotračni dvosmjer ljudi

usput,

večera za dvoje i krigla piva

usput,

tratinčice u pokošenoj travi

usput,

razdrljene kamene ploče na pločniku

usput,

oktani bruje u mojoj tišini

usput,

živjeti život samovoljno lišen

u mramornoj noći razmazanoj na kolniku

kažnjavaju se pjesnici na uličnim tablama

nekim prekratkim korodiranim stihom

poenta je prst u bakinom pekmezu

ljudi putuju i rastu u vremenu

usput…

Zagreb, 10.4.2010.

Kad bude kasno

Izbijeljena tamna pjega

u središtu pozornosti

ništa ne smije biti crno

mi smo načelno bijeli

s prstom na orozu

podcrtavamo zemljane iskopine

sve je naše vrijeme

mi smo nepromjenjivi

uvijek u olakotnoj situaciji

s pravom na prvi metak

nepogrešiva elita

koju drapaju straga

iz jednostavnog razloga

nedostaju nam oči

negdje među lopaticama

tako da možemo

s pravom

gledati unatrag

dok beremo hazardnu misao

poput sardina

smješteni u kalupu

odlijevamo mozgove

po mjerilu nečijeg standarda

ne, ne postoji crno

nitko nije uprljanih ruku

gradio naša staništa

dok krečimo osmjehe

pod suknjom nabiru se glave

zašto plače muškarac

zaštićen kacigom i puškom

strijeljali su drvenog konja

bio je u mnogim bitkama

sad za slavu prošlih

jednonog grije sobu

njegovo pucketanje

ne čuje srce u televizoru

prekrilo je uši

i pjeva o rajskim vrtovima

sutra kad bude kasno

ispisat će broj na ekranu

dosjetit će se prsti

ukrasti komadić duše

uz PDV i brojčanu nadmoć

zbrinut ćemo ostvarenu

stravičnost stanja…

Zagreb, 7.4.2010.